Što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe garderobe?

Kad sam ja bila dijete svi smo imali bodije, hlače i majice manje-više iste kvalitete. Naslijedili bi ih od starije braće i sestara, susjeda, sestrične. One isprane majice i hlače, skromnih dezena. Nisu postojale baby starke, mali krzneni prsluci, traperice modernije od onih kakve se danas viđaju na modnim pistama. Postojale su hlače na koje se prišio Mickey Mouse ili kakav drugi lik iz crtića da se sakrije rupa od pada. Tada su djeca padala trčeći za loptom, ne zbog toga što bulje u iPhone i ne vide kuda hodaju. Svi ti odjevni predmeti jako dobro su služili igri i savršeno su pasali uz smijeh i nevinost dječjeg karaktera koji ne poznaje materijalne (bez)vrijednosti.

Imali smo jednog siromašnog klinca u razredu, ne sjećam se kako je bio obučen, jer to nikome nije bilo bitno. Sjećam se samo da je jednom plakao jer nema novca da ide s nama na razredno putovanje. Nismo ga prozvali ‘novčić’. Htjeli smo da ide, jer je bio dio nas. To je bio njegov opis. Ne lidlić, ne novčić, nego dio nas! Cijeli razred je podijelio trošak. Međusobno smo dijelili i hranu na putovanju. Ne sjećam se čime su se njegovi starci bavili, ne sjećam se njegove garderobe ni školske torbe. Sjećam se da smo se tada brutalno zabavljali i da smo se svi potpisali jedni drugima markerom koji smo ukrali učiteljici (sorry teta Marina) na običnu bijelu majicu. To nam je bio ‘in’ odjevni predmet. E to se zove majica s potpisom!

Danas, čitam, vrijede neki drugi potpisi. Djeca u jeftinijoj odjeći nazivaju se ‘lidlićima’, dok ona u skupljoj, makar kupljenoj na 10 rata i makar jednake kvalitete, smatraju više vrijednima. Ali čak nije ni za kriviti te jadne klince, prezeleni su, krivo usmjereni. Neko im je usadio ta kriva mjerila, od nekoga su upili te izvrnute vrijednosti. Neko tup se naoštrio pa misli da više vrijedi ako ima skupu garderobu.

Vjerojatno ona ista ekipa koja se prije koji tjedan izrugivala ‘lidlić’ mamama koje su si u špeceraju kupovale Heidi Klum štikle. Konkretno, meni se taj leopard uzorak ne sviđa. Kada gledam reklamu bojim se da mi neka živina ne iskoči iz telke, potrga kandžama kauč i počme se glasat po stanu. Ali ako je nekome to lijepo, ne vidim problem. Shvaćam, malo je nezgodno isprobavati cipele/birati bodije kraj police sa sirevima dok te dijagonalno promatra kulen, ali još je nezgodnije platiti tu istu kvalitetu 3 puta skuplje samo zato što se nalazi u nekom fancy dućanu. Pa onda mjesecima čuvati vrećicu za prošetavanje na špici. Joj koliko sam se ja takvih vrećica nagledala. One se vrijedno restauriraju i posuđuju od drugih fancy mama, ovisno o tome kako kojoj treba za vlastitu promidžbu.

Ali puno njih zaboravlja da dijete nije vrećica ni krpica koja služi za ponosno šetanje na špici. To dijete treba uzor od kojeg će učiti, zbog kojeg će postati dobar čovjek jednog dana. Nekoga tko će mu reći da mjerilo čovjeka nije novac, boja kože, poslovni uspjeh, religija ni markirana odjeća. Nekoga tko će mu pomoći da što duže gleda svijet radoznalim nevinim očima. Nekoga tko će mu dopustiti da bude dijete.

Leave a Reply