Parada pijanstva i kiča i loših kolača

Postoje sretni vikendi i postoje oni kada moraš ići na svadbu na koju ti se ne ide. I to srednji vikend u mjesecu, znači dovoljno daleko od prošle plaće i nedovoljno blizu nove plaće. Kada ideš nekome koga voliš, ni to ni bilo što drugo nije problem. Ideš fakat ono iz gušta! Pa tko bi mrzio svadbe! Jedeš i piješ od 3 popodne do 6 ujutro. Sasvim dovoljno da taj dan imaš odgovor na pitanja: Zašto smo na ovom svijetu? Ima li život smisla? Tko sam ja?

Problem nastaje kada ideš nekom tko radi svadbu isključivo da zaradi, jer eto ona si je isplanirala da će nakon svadbe kupiti Luj Vitonku, Šanelicu i neograničenu količinu špic štikli, a on da će napucati auto, zatvoriti kredit i napraviti kvalitetnu reprizu momačke.

Svadba počinje okupljanjem gostiju u nekom lokalnom kafiću, poslužene su 32 šnite parizera i pašteta od tunjevine upitnog roka trajanja, al dobro ako inzistirate nazvat ćemo to ‘catering’. Probuše ti haljinu/ košulju reverom konvencionalnog dezena- crven, bijeli, plavi. Revere obično stavlja najatraktivnija sestrična iz mladenkine loze. Znam da se kaže ‘bolje da umre selo nego običaj’, al ovaj put bi rađe da je umro običaj nego moja haljina. Njegovi prijatelji su već pijani, ali dovoljno razumni da nikom ne izleti neki prljavi detalj s momačke.

Svi zajedno idu prema crkvi, al rijetko tko u nju uđe. Umjesto toga gledaju gdje je najbliža birtija da nastave sa zagrijavanjem. Nakon svečanog izlaska mladenaca iz crkve i posipanja rižom (u skupljoj varijanti laticama ruža) mjesto radnje se premješta u salu koja interijerom podsjeća na dvorane u kojima su se održavali sastanci komunističkog centralnog komiteta+pozornica+par mašni i cvjetnih aranžmana na stolovima. Zvali su sve žive i nežive, čak i one tete s kojima su se starci posvađali zbog raspodjele zemlje, one s kojima su išli u srednju i od maturalca se nisu čuli, ekipu s tramvajske stanice, par ljudi iz reda u supermarketu, ne znaju im ime, al nema veze. Računica trošak-broj ljudi- prihod im je išla u korist.

Na takvim svadbama redovito već oko 21h nestane žestokog pića i ekipa je prisiljena piti kiseliš koji se predstavlja kao vino, ali u duši je aceton i osudi nedjelju na neviđenu glavobolju. To ti je sigurno, tu ti ni morfij neće pomoći. Povraćat ćeš izvanzemaljce, preispitivat svoj slab karakter i zazivati Boga ‘molim Te da mi bude bolje, neću više nikad’. Đaba ti.

Kolače da i ne spominjem. Oblici i i boje variraju, ali svi su istog okusa. Margarina ko u prići, šećera u izobilju. I to je manje više to od sastojaka, kao i u torti- instant dijabetes, karijes i celulit zagarantirani!

Nakon torte, na redu je darivanje mladenaca. Mladoj se već lagano razmazala šminka od poljubaca rodbine, sretno ti zahvaljuje, stavlja kovertu u kutiju i misli si ‘jedva čekam da svi odete’. On sav sretan, razmišlja o novim felgama i kvalitetnijim striptizetama. Tu još dobiješ i njihovu sliku, kao ‘zahvalnicu’. Ako mi želite zahvaliti, stavite me u vremenski stroj da ne dođem tu gdje jesam, na vašu svadbu!

Nakon podjele poklona, većina starijih jedvadočekano ode. Djeca su zaspala na spojenim stolica ili na majkama koje ljubomorno gledaju muževe kako se pijani zabavljaju i misle si ‘a mogla sam birat’. Najpijanija iz mladenkinog društva penje se na pozornicu i uzima mikrofon. Svi s nestrpljenjem očekuju što će otpjevati i na sveopće iznenađenje bira Severinine ‘Prijateljice’. Ostale neudate u uskim haljinama sinkronizirano plaču i povremeno diskretno provjere umjetne trepavice kako se ne bi odlijepile. Na stih ‘gdje su naši snovi ostali’ one udate ostavljaju djecu da spavaju i trče ostatku ekipe u ortopedskim šlapama u koje su se presvukle, jer više ne trpe štikle.

Među njima se redovito nađe i neka koja je fulala prigodu i došla odjevena kao kuma u TLC showu ‘Moje veliko romsko vjenčanje’. Odmah da kažem, nemam ništa protiv Roma, njihove divne glazbe niti proricanja budućnosti za 10 kn na Cvjetnom trgu (da zanima me, kaj sad), ali imam protiv toga da se netko pojavi u sali u šljokičasto pernatoj haljini. Da bude hibrid disko kugle i noja. Disko Gnoj u dugoj haljini, onoj koja za sobom šlepa polja šljokica koje ispadaju i lete po zraku u ritmu Sevinih hitova, ljudima upadaju u oči i stvaraju efekt duplog pijanstva. I kao da to nije dovoljno, još kapke premaže s 3 sloja šljokičasto zlatne mase. Ženo, manje je više! Dobit ćeš konjuktivitis, a ja epileptični napadaj od tog silnog presijavanja dok te gledam.

Bend diskretno izgurava pijanu frendicu i započinje pjevati svoju verziju Despacita. Šljokičasta odlučuje probuditi latino lavicu u sebi i kreće njihati bokovima u petoj brzini. Gotovo, vid mi se muti, bježim iz sale, preskačem tete koje pakiraju ostatke kolača (baš čudno da ih je ostalo) u plastične posude, kradem taxy preko reda, skidam štikle koje su me stisle kao špaga kulenovu seku i mislim se o puno moralnijim načinima da netko zaradi.

Opljačkajte banku, otuđite imetak zlim poduzetnicima, prodajte zlato koje mama čuva za crne dane, prodajte bubreg ili odaberite bilo koji drugi prihvatljiviji način zarade od pravljenja svadbe u kojoj vam nije primarni cilj da fakat proslavite to što se volite. Ručno iscjedite limunadu, napravite vjenčanje u trenirkama na livadi. Ne mora biti Instagram hipsterski fotogenično, ne mora biti ni glamurozno ni skupo, ali mora biti ono čemu služi- veselju u krugu dragih ljudi. Valjda nešto više vrijedi od, kako Đole kaže, parade pijanstva i kiča. Ma budi na nuli, budi i u debelom plusu, super ako ti se tako poklopi, ali ne zlostavljaj ljude kiselom energijom, kiselim vinom i kiselim hitovima. Daj nešto normalno, veselo i ljudski. Uzimaš, do kraja života!

#danasmajkoženišsvogasina

Godišnji odmor i šefovi koji ne znaju što to znači

Stvar je vrlo jednostavna. Plastične stvari rade se od plastike. Staklene stvari od stakla. Godišnji odmor od odmora. Vođeni tom, zdravom logikom, ljudi obično iskoriste tjedan, dva ili sretnici tri tjedna ljetnog godišnjeg da se odmore. U našem slučaju, to je bilo nakon Velike Gospe (znam, to je znak da starim), jer želim mir, da nema gužve i da mi se poviše tjemena ne nalaze zadebljane pete 20 članova morske Kelly Family na jednom ručniku. To ne želim. Niti želim čekati sat vremena u restoranu da bi pojela ‘Jadranske lignje’ koje su vidjele Jadran samo iz aviona kad su letjele iz Patagonije.

Destinacija je odabrana, apartman bukiran, koferi spakirani. Plan je bio da krenemo u 6 sati ujutro, ali moja suputnica je trebala još samo odgovoriti na par mailova. Pa još samo par, pa još samo jedan dopis i tako je prošlo cijelo jutro. Napokon krenuli oko 12 sati, taman po najvećoj gužvi. Kolona dužine 10 km ispred tunela Sv. Rok. Naravno, neki idjot je napravio sudar jer ne vidi uopće što se dešava oko njega od svih spužvi, ležaljki, hrane, dušeka i ostalih stvari koje je natrpao. Mislim da je njegov auto jedino mjesto gdje ima manje mjesta od mog kofera.

Nakon 888 sati vožnje, 2 vrećice chipsa i čokoladnog korneta, napokon smo stigle na plažu. Mislim se ok, sada počinje odmor, neće me više ništa naživcirati. Mažem na sebe kancerogeno ulje za sunčanje, indeks UV zračenja nikad veći. Dermatolozi su redoviti gosti na Dnevniku i apeliraju na građane, svi su se sklonili od sunca. Osim nas dvije. Da se dijeli nagrada za najgluplje ponašanje turista – Zlatna Japanka Sezone, ja bih je sigurno osvojila. Čak i u uskoj konkurenciji sa skupinom 10 čeških turista koji su otišli planinariti na Biokovo u sandalama, bez vode. Al’ nema veze, samo tjedan dana smo na moru. Treba to iskoristit. Budi glupa, al crna. Nema veze!

Tijelo je nauljeno, fotka s velikim šeširima objavljena na Instagramu, hladna mineralna u ruci žubori između 4 kocke leda i 2 šnite limuna. Nema ni Slovenaca, ni Talijana, ni onih drugih jezika koje nitko ne zna raspoznati, ali nazovimo ih skandinavski. Nitko se ne dere. U miru čitam knjigu, u pauzama se odem bućnut i razmišljam o nerazmišljanju.

Udžbenička ljetna idila.  Šum valova….zen. Mislim se: ovo je Život! Kad najednom- histeričan glasni zvuk DR DRN!!! Njezin službeni mobitel. Ništa, pravimo se blesave. Kad opet nakon minute druga poruka DR DRN!! Ništa, vidim ja ona nervozna, pokušavam iskulirat, nastavljamo se sunčat. Kad evo ti ga opet DR DRN!!!

Gotovo, idila je narušena, poslovni PTSP aktivan. Ali dobro, našalim se i pustim da pročita naglas  prvu poruku svog šefa: ‘Neću te zvati da ti ne smetam, bi li samo mogla…’. Slušam i paralelno ga zamišljam kako pliva s morskim psima. Što je i normalno. Ono što nije normalno- da misli da ne smeta svojom porukom! To što bi pozivom troduplo više smetao, ne znači da ovako ne smeta. Smeta nam i što treća frendica iz Zagreba šalje poruke u grupu da je boli menga i da je sniženje u Zari. Gle, jedino što ne bi smetalo je da Tom Hardy pošalje poruku ‘Oprezno, high UV rays danas. Love and kisses from me.’ Ostalo sve smeta, jer sam na godišnjem odmoru. Isto kao i ona, koja panično hvata Wi-Fi ne bi li se vratila poslu, umjesto da promatra zgodne frajere/ mašta da ima ljepša stopala/ uhodi bivšeg na fejsu/ čisti na mobu ulje s kamere/ bilo koja druga opuštajuća ljetna aktivnost.

Ljudima treba odmor. Ne zato što nisu predani i ambiciozni radnici, nego zato što biću koje provodi i po 10h dnevno na poslu treba pauza da se regenerira. Ne znam točno u kojem trenutku je postalo normalno da netko radi dok je na godišnjem odmoru, ne bi li postao zaposlenik mjeseca, ali to nije u redu. Isto kao što nije u redu da mislimo da to moramo trpjet. ‘Šuti, trpi, loše je stanje, budi sretan što imaš posao’. Pa zato nam je i loše, jer su se tupi naoštrili i okolo dirigiraju.

Da se vratim na ono ‘ako bi mogla samo’. Na godišnjem nema ‘samo’. To je isto kao da se osoba radnik pojavi pijana na poslu i kaže ‘samo sam malo dekoncentrirana.’ To se ne radi i gotovo. Ne radi se kako god ti (zločesti poslodavče) to oblikovao u rečenicu ili sebi objasnio. Pogotovo ne za stvari koje nisu hitne, bitne ni od presudne važnosti za poslovanje firme. O takvima sada ne pišem.

Čuj ‘samo’, evo odmah se naživciram. Super mu je logika. Kao i kod onih koji kažu :’Lijep je kolač, nije sladak’. Evo, takvi se mogu družit. Očito imaju jednako malo duše, isti smisao za humor i nerealnost. Al’ to je njihov problem. Ti ne trebaš jesti takve kolače, niti biti vezana s mobitelom kao sijamskiiiii blizanci. To ostavi rodiljama i Magazinu, a sebi ostavi godišnji odmor i onu tipku kojom staviš sve zvukove na nečujno ili još bolje- onu kojom gasiš mobitel. Da, onu koju si zadnji put koristila da ga uključiš kada si ga tek dobila. Neće svijet propasti ako ne pročitaš poruku/mail odmah baš sad odmah ili malo prije odmah. Prvo se prisjeti kako je uživati.

#zaslužiosi

Jedan za Hrabre

Svaki početak je težak! I ja ću biti teška jer dok ovo pišem jedem Nutellu za desert nakon Linolade. Ne na čajnu zličicu, ne na žlicu za juhu, nego na ono izmedu šeflje i onih za salatu-onaj retardirani rođak obične žlice. Ono što nikad ne bi kupila (čak ni kada prvi put ideš u Ikeu i kupiš 6 nepotrebnih stvari i 10 različitih vrsta mirisnih svjećica), ali se nekako nađe u rentanom stanu u kojem nedostaju osnovne stvari.

Niz obraze mi idu histerične suze i sudaraju se stalagmitima skorene viseće Linolade dok kroz jecaje pitam samu sebe ‘što je meni ovo trebalo’. Prije nekoliko mjeseci dana dala sam otkaz u firmi u kojoj se više nisam dobro osjećala, gdje sam svakim danom sve više propadala, gdje sam postala jedna od onih osoba koje stavljaju statuse ‘Jeeeej petak’ i onda za par dana postaju ‘Neee, opet ponedjeljak!’, a u međuvremenu nemaju nikakvu aktivnost, ni cyber ni svjetovnu, jer je jednostavno taj njihov šugavi posao isisao svaki atom snage i živosti iz njih.

Da tako mi je bilo. I reko idem ja malo biti hrabra, living od the edge, pogledala Jerry Magguiree (onu scenu) 3-4 puta, zasukala rukave i dala otkaz! I nakon, nećeš vjerovat, samo 3 propala razgovora primi me jako dobra firma za koju sam se prijavila jer se tražila ‘sposobna osoba bez iskustva’. Pa ja sam vaš čovjek!

Jaooo kako sam bitna, jedva čekam ponedjeljak. Vikend je prošao u kupovanju ozbiljne odjeće za odrasle, psihofizičke pripreme, dupla minutaža maske na glavi, lakiranje noktiju u diskretnu boju i čupanje 3 kozje dlake na bradi svježe steriliziranom pincetom koja je provela tjedan dana iza perilice rublja. Spremna sam za prvi dan! Puna elana, snage, ideja!

Kad eto ti ga na- prvi zadatak-  istraži tržište i napravi tablicu u Excelu pa je upari sa prošlim istraživanjem i izvuci one ostale isfiltrirane datoteke na Cloudu!?! Super ovo prvo, al jel ovo drugo on upravo izgovorilo Excel? One socijalističke tablice? Uparivanje? Gotovo! Hladan znoj me oblijeva, obrve se rastapaju, zjenice se šire, puls se ubrzava i stvara se velika mokra mrlja ispod ruke na sintetičkoj HM košulji sa sniženja. Isusa ti Boga, pa jel on fakat povjerovao kad sam ja u CV-u napisala ‘napredno znanje Microsoft Officea’!? To je kao kad dečku kažeš da ne voliš skupe poklone ili tati da nisi potrošila novce od životne ušteđevine još u mladosti u Beogradu. To ljudi govore, ali nije istina!

Evo, mislim se, to je početak mog kraja. Lagano se vraćam na svoje radno mjesto. Ovi svi oko mene neki iskusni profići, gleda me jedan valjda skužio da sam u zoni sumraka i dobaci ‘ma sam to kroz filtere riješi’. Ma kakve mrtve filtere? Zašto ih ne vidim odmah s desne strane? Imaju li tu filteri? Ubrzana snimka mog malog nebitnog života mi prolazi kroz oči. Zašto me nisu na faksu naučili gdje su filteri u Excelu?!! Lako je tebi frajeru prosut filtere- na FERU su već naručili tvoju brončanu bistu i vjerojatno ti je pradjed sudjelovao u kreiranju Excela. Sorry, programiranju Excela. Kreiraju se samo krpice koje kupujemo mi glupe nerazumljivačice Excela i funkcija njegovih podfunkcijskih funkcionalnih kodova.

Srećom, taman se nešto oteglo s drugim tehničkim stvarima i došlo 17h. Bježi kuda te noge nose najbržim putem kući plakat. Al ne tramvajem, mogla bi uskoro opet biti bez posla pa štedi na karti…, a i eto sramota je plakati u tramaju. Mogla si ono jednom u pijanstvu na Balaševićeve pjesme u 12ici. Al dobro, nemoj opet.

Došla kući, došla do kraja tegle. Nemam više što grabiti, već ornamente na staklu napravila pokušavajući izvući zadnji nulajedan gram instant celulita. I mislim se, ajde kad si se sad tu tako napregla pa odi i iskopaj malo po tom Excelu. I nađem ja tako svog novog najboljeg prijatelja- Freda i njegovu listu videa ‘Excel for the beginners’. Pogledam prvi video, reko OK ovo čak i znam. Pogledam drugi pa ajde znam i ovo. Pogledam treći- nije strašno, četvrti- postaje zanimljivo, peti- nabrijavam se i paralelno radim svoju personaliziranu tablicu.. šesti- ovo je fakat zakon… I znaš što, nakon 2 sata buljenja u komp i čeprkanja, dobila sam ne običnu tablicu, nego nešto tako predivno i funkcionalno. Ono… da je moja tablica osoba bila bi Isus. Vraća vjeru i radi čuda!

I znaš što, fakat možeš sve što zamisliš, ako i ne možeš odmah nije bed. Bed je ako kopaš samo po teglici, a ne tražiš Freda, bed je ako ne ispiškiš krv dok ne dobiješ nešto što želiš. Na kraju krajeva, nije nitko pametniji of tebe. Možda tamo negdje postoje ljudi za koje misliš da su vanzemaljske inteligencije i sposobnosti, gledaš ih sa strahopoštovanjem i divljenjem, ali oni imaju samo malo više iskustva od tebe. Ili malo vise sreće. Ili oboje. Možda nikad i nećeš biti na njihovom mjestu, al nije ni bitno- zacrtaj svoje mjesto i svoj način. Isplati se fakat, vjeruj mi!

#zahrabre

Pravi ljudi na krivom mjestu

Neke ljude fakat voliš i nije ti žao provesti cijeli dan s njima dok im objašnjavaš koliko su glupi. Evo takav ljud je moja frendica koja trenutno ne shvaća da nema načina da promjeni svog fatalnog frajera u nešto što ona želi i da u njihovoj krnjoj vezi bez veze nije problem to što se ‘počela emotivno otvarati’. Ona jadna, evo danima, konvencionalno boluje slušajući cajke, ne jedući ništa, jer eto ona je ta koja nije uspjela nekog opakog frajera pripitomiti. Ona je kriva što ona njega nije promjenila, slomila. Ma čekaj malo. Šta je on čaša od kristala da ga trebaš lomit? Jesi ti Miroslav Ilić? O čemu pričamo!

Znaš onu staru ne možeš promijeniti nikoga samo sebe. Ako znaš, zaboravi sad to, spremi za poslije i zamisli najgoreg frajera na svijetu, pomnoži sa brojem rozih flaminga na Instagramu i dobit ćeš lika za kojim sam ja patila. Naš odnos je od samog početka bio filmski- on je bio kao neki Don Zbljuvan, a ja sam bila sve samo ne ono što je on preferirao, a to su grudate plavuše (ženske osobe plave kose kojima na tijelu prevladavaju grudi veličine Shrekove šake, nerijetko izrađene mimo zakona prirode u zagrebačkim operacijskim salama). Fora je u tome što kad ti se u pravom životu dogode neke filmske scene nisi netko tko pametuje s druge strane ekrana i vadi prstom komad kokice koji je zapeo između zubiju, nego zapravo povjeruješ u njih. Prepustiš se, uživaš, malo se preispituješ, al’ se ipak opet opustiš… I tu se zajebeš!

On je u početku, po mojim kriterijima, bio prepotentan, nezanimljiv i pomalo autističan. Nikad ga nisam pretjerano doživljavala, sve do jedne prilike kada smo cijelu večer proveli pričajući o svemu i svačemu. Smijali smo se istim forama, nakon 2 sata smo već imali i zajedničke fore, napravili mini pijanu doktorsku disertaciju o međuljudskim odnosima… On je postao tako divan, njegova glava više nije bila velika (a realno frajer ima čudno velik oblik glave, mislim da ga je mama morala u dva dijela rađat), njegova visina odnosno nizina je postala prednost. Nema veze, neću nosit štikle, ionako mu se sviđam prirodna. Hodat ćemo bosi u slow motionu romantičnim krajolicima. On je divan. Ja sam sebi divna. Više mi ništa ne ide na živce, svijet je divno mjesto puno ljubavi.

Malo po malo počeli smo se viđati svaki dan. Večera, pa cuga, pa grljenje pa gledanje u oči kao da igramo ‘ko će prije trepnut. On mi se divi, jer ja sam tako jednostavno… Normalna… ja se njemu divim, jer je tako jednostavno… On. Sretna sam i zaljubljena jer rušimo sve stereotipe i očekivanja okoline.

I tako- ravno mjesec dana, do prve prilike kada me zamjenio za svoje stare navike. Do prilike kada mi je slomio srce toliko da sam počela pravdat njegov idiotizam svojim krivim potezima. Ali sam uskoro secirajući svaku svoju rečenicu i kreirajući scenarij br. 298399 ‘šta bi bilo da sam tad umjesto ovoga rekla ovo’; shvatila da nema krivih poteza, tj. da ne bi trebalo biti poteza uopće.

Ako mi se šalje poruka, ući ću na whatsapp i poslat je. Bez da prethodno angažiram 10 prijateljica da memoriraju njegov broj i špijuniraju kada je zadnji put bio online pa mi jave na Viber. Da on ne vidi da sam ja bila online i gledala kad je on bio online, jer se kao ludo zabavljam pa ne stignem bit online, niti misliti o njegovom možebitnom onlineu. Ok, svi smo mi u početku malo misteriozniji nego nakon godinu dana veze kada te frajer već vidio amazonski nedepiliranu i zna da te mliječni proizvodi napuhuju. Al to su detalji i bolje da ih ne izneseš na prvoj kavi, ali karakter nije detalj i ne bi ga trebala skrivati. Ne bi ga trebala skrivati. Ne bi ga trebala skrivati.

Ako nisi hladna bitch ne možeš to dugoročno glumit, jer jedino što ćeš uspjet slomit su tvoji živci. Ili ako te to ne motivira, razmisli koliko ćeš treninga bezveze odradit, depilacija istrpit, šopinga obavit. Jer maco, za takvog moraš 0-24 biti tip- top. Al ni tada nemaš garanciju, jer na kraju će te uvijek dočekat isto. Ne možeš to izbjeć, ali možeš ostat svoja. Ja sam, na svu sreću ostala. Danas sam mnogo sretna persona, a on i dalje na večere vodi žene koje su toliko glupe da misle da Google ne radi nedjeljom. Pa ti vidi što bi od to dvoje rađe bila.

#donzbljuvan