Daj provjeri kad je zadnji put bio online

Svi mi imamo onu jednu frendicu dramaturginju kojoj je svaki frajer fatalan. Odmah sve. Odmah krajnost. Ako se ne javlja- svi su muškarci svinje. Ako se javlja- ona već ide gledati koja je sala slobodna za svadbu iduću subotu. Ako se javlja previše, opet to nije dobro. To guši, ona je individua koja treba svoj prostor. I da se ne lažemo, većina nas je barem jednom bila neka od nijansi dramaturginje.

Ova moja upoznala je prije dva tjedna frajera: lijep, šarmantan, obrazovan, ima smisla za humor, svašta nešto. Ma baš ono Limited Edition. Popili piće- šalje on poruke, prošetali- šalje poruke i lajka slike, otišli u kino- on zove i razgovaraju satima. Poljubili se- naravno, frajer nestane. Ne javlja se. Cijelih 10 sati! Šta sad? Organizira se stručni konzilij svih raspoloživih prijateljica, kreira se posebna grupa za dopisivanje naziva ‘Svi su oni isti’. Traži se veza u GSS-u da ga se precizno locira. Sve u grupi memoriraju njegov broj kako bi se moglo pratiti putem raznih uređaja kada je zadnji put bio online na Wappu, Viberu i Fejsu. Skidaju se i druge aplikacije preko kojih se šalju poruke. Ne budi lijena, da budemo sigurni je li bio online ili offline. To je od životne važnosti, ne prepuštamo ništa slučaju. Otvaraju se lažni Fejsbuk profili, pusti ti, tehnologija je to. Nikad ne znaš može li on vidjeti ako ti gledaš njegov profil.

Organiziraju se noćne i dnevne smjene prijateljica. Tim 1 zadužen je za praćenje hoće li se dotični check in-ati u nekom klubu ili kafiću, nakon čega je moguće organizirati spontani posjet istome. Tim 2 zadužen je za praćenje lajkova na njegovim slikama te brzo i učinkovito istraživanje svih informacija o lijepim ženama koje su lajkale: tko su one, jesu li uživo tako lijepe, kakvog su morala, bračnog statusa i koje su im mrlje iz prošlosti. Tim 3 su specijalke, baš ono elitna postrojba. Samo najsposobnije, one su zadužene za Insta Story. To kratko traje i tu se greške ne dopuštaju. Sve su to bitni detalji za slučaj ‘Čekanje da se frajer javi’ poznatiji javnosti kao moderna inačica kultnog djela ‘Patnje mladog Werthera’. Neka je on normalan, neka nije prošlo 24 sata otkad se zadnji put javio, neka je legalno da se ti njemu javiš. Pusti, takvo je vrijeme, opreza nikad dosta.

Nakon 20 sati 26 minuta i 4 sekunde, konačno se čuje ‘dr drn’, stiže poruka. Da je ona sada otvori? Kako bi rekla Neda Ukraden, nisam ti ja bilo tko. To se čeka, minimalno parni broj sati da prođe. Onda se pročita. Onda još barem jedno 47 minuta nemoj odgovoriti. Neka on vidi da si pogledala i da nisi odmah odgovorila. Neka čeka, neka osvijesti da imaš pametnijeg posla od toga da njega čekaš. Rješavaš glad u svijetu, raspravljaš s Trumpom o globalnom zatopljenju, tražiš sudsku zabranu za sve obožavatelje koji te zamaraju, svašta bitno imaš ti za obaviti prije nego njemu odgovoriš. Neka vidi on da se takve ne nalaze svaki dan.

U međuvremenu, u istoj galaksiji, svjedočimo i drugoj krajnosti. Slučaj Prejavljač, vezan za frajera koji se previše javlja, odmah je upoznaje s rodbinom i prijateljima, planira zajedničku duboku starost u kućici u cvijeću i naposljetku uzrokuje napad klaustrofobije. Kraj njega ponestaje prostora. Ne može ona, to nju guši to je previše.

Upoznala ih je zajednička prijateljica. On je odmah pitao broj, istu večer poslao je poruku za laku noć. Slušamo mi na kavi: ‘To je pravi frajer. Kako je poduzetan, tako treba. To sam čekala!’ Vidjeli su se par puta- to se već tipka ljubavi, micica, mucica. Otišli u kino- upoznaju se sestre, tetke i roditelji. Ona već pita Google koji su najbolji recepti za nedjeljni kolač da zadivi buduću svekrvu. Poljube se- na kavama se već diskutira je li bolje dojiti dijete ili koristiti zamjensko mlijeko. Planira hoće li dijete imati tradicionalno ime ili pak ono neko moderno, neko za Instagram, Noel #babyboy. To je ljubav pregolema. Na fejsu se mijenja ime u Ana Tomekova (ekstremni slučajevi idu na zajednički profil Ana Tomislav Prezimenić). Ma samo ljubav.

Onda odjednom, nešto ne valja. Šok i nevjerica. Ne zna ona što točno, ali nije to to više. Smanjuje se intenzitet ljubavnih ispada, počinje isplivavati površnost odnosa i na kraju cijela priča rezultira brzim i naglim prekidom. Na Fejs se vraća djevojačko prezime, na status se stavlja ljubavna pjesma ili hrabri citat uz #nijetoto #nijeišlo. Pa kako bi išlo kad ne znaš što želiš. Ili barem što ne želiš. Kad se zaljubiš u imaginarnu sliku, a ne u ono što netko uistinu jest. Ne možeš znati što stoji iza slike, ako si odlučila sinu dati ime Noel/ tražiti vezu u GSS-u prije nego ste prošli zajedno neke stvari. Od onih banalnih poput smrdljivih čarapa i lošeg zadaha pa do onih gorkih kada te život zašamara pa najbolje vidiš kako ‘ko diše.

Jedna od najgorih stvari koju si možemo napraviti je pokušavati kompenzirati neki dio koji nam nedostaje odabirom (pogrešnog) partnera, prijatelja, čega god. Na kraju krajeva, ponekad je samoća potrebna da naučiš nešto o sebi, da se prihvatiš, da se zavoliš i budeš sposobna zapravo voljeti nekoga. Samoća nije najgora stvar na svijetu. Dapače, puno je bolja nego usamljenost udvoje.

Što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe garderobe?

Kad sam ja bila dijete svi smo imali bodije, hlače i majice manje-više iste kvalitete. Naslijedili bi ih od starije braće i sestara, susjeda, sestrične. One isprane majice i hlače, skromnih dezena. Nisu postojale baby starke, mali krzneni prsluci, traperice modernije od onih kakve se danas viđaju na modnim pistama. Postojale su hlače na koje se prišio Mickey Mouse ili kakav drugi lik iz crtića da se sakrije rupa od pada. Tada su djeca padala trčeći za loptom, ne zbog toga što bulje u iPhone i ne vide kuda hodaju. Svi ti odjevni predmeti jako dobro su služili igri i savršeno su pasali uz smijeh i nevinost dječjeg karaktera koji ne poznaje materijalne (bez)vrijednosti.

Imali smo jednog siromašnog klinca u razredu, ne sjećam se kako je bio obučen, jer to nikome nije bilo bitno. Sjećam se samo da je jednom plakao jer nema novca da ide s nama na razredno putovanje. Nismo ga prozvali ‘novčić’. Htjeli smo da ide, jer je bio dio nas. To je bio njegov opis. Ne lidlić, ne novčić, nego dio nas! Cijeli razred je podijelio trošak. Međusobno smo dijelili i hranu na putovanju. Ne sjećam se čime su se njegovi starci bavili, ne sjećam se njegove garderobe ni školske torbe. Sjećam se da smo se tada brutalno zabavljali i da smo se svi potpisali jedni drugima markerom koji smo ukrali učiteljici (sorry teta Marina) na običnu bijelu majicu. To nam je bio ‘in’ odjevni predmet. E to se zove majica s potpisom!

Danas, čitam, vrijede neki drugi potpisi. Djeca u jeftinijoj odjeći nazivaju se ‘lidlićima’, dok ona u skupljoj, makar kupljenoj na 10 rata i makar jednake kvalitete, smatraju više vrijednima. Ali čak nije ni za kriviti te jadne klince, prezeleni su, krivo usmjereni. Neko im je usadio ta kriva mjerila, od nekoga su upili te izvrnute vrijednosti. Neko tup se naoštrio pa misli da više vrijedi ako ima skupu garderobu.

Vjerojatno ona ista ekipa koja se prije koji tjedan izrugivala ‘lidlić’ mamama koje su si u špeceraju kupovale Heidi Klum štikle. Konkretno, meni se taj leopard uzorak ne sviđa. Kada gledam reklamu bojim se da mi neka živina ne iskoči iz telke, potrga kandžama kauč i počme se glasat po stanu. Ali ako je nekome to lijepo, ne vidim problem. Shvaćam, malo je nezgodno isprobavati cipele/birati bodije kraj police sa sirevima dok te dijagonalno promatra kulen, ali još je nezgodnije platiti tu istu kvalitetu 3 puta skuplje samo zato što se nalazi u nekom fancy dućanu. Pa onda mjesecima čuvati vrećicu za prošetavanje na špici. Joj koliko sam se ja takvih vrećica nagledala. One se vrijedno restauriraju i posuđuju od drugih fancy mama, ovisno o tome kako kojoj treba za vlastitu promidžbu.

Ali puno njih zaboravlja da dijete nije vrećica ni krpica koja služi za ponosno šetanje na špici. To dijete treba uzor od kojeg će učiti, zbog kojeg će postati dobar čovjek jednog dana. Nekoga tko će mu reći da mjerilo čovjeka nije novac, boja kože, poslovni uspjeh, religija ni markirana odjeća. Nekoga tko će mu pomoći da što duže gleda svijet radoznalim nevinim očima. Nekoga tko će mu dopustiti da bude dijete.

Fejk slobodoumlje: Volim sve manjine, a u slobodno vrijeme rugam se Kršćanima

Ovih dana mi se sve nešto zagužvalo, znaš ono kad ne stigneš popit kavu u miru i pročitat novine da vidiš gdje je sve Kolinda bila i koliko je autobusa ovaj vikend otišlo za Njemačku ili Irsku. I napokon uhvatim par minuta da skrolam po portalima i po fejsu, kad ono šaka u oko nasred news feeda. Štoviše, dvije šake.

Prvi šakoviti post se odnosi na pokušaj humorističnog prikaza Leopoldove turneje po Hrvatskoj, a nadovezao se na Kolindino polaganje ruke na sarkofag. Humorističan je koliko i hrvatske humoristične serije koje su nas globalno proslavile (tako je, nisu). Ukratko fotka oslikava relikvije tog sveca, sadrži naslov ‘Still Dead Tour’, datume i gradove u kojima će sarkofag biti izložen te na kraju rečenicu ‘Karte u pretprodaji na stranici evetim.hr ili u svim boljim crkvama’.  Prvo, to nije crni humor ni bijeli humor, ni nikakav humor, jer za njega trebaš imati inteligenciju. Ovo je čisti attention whore.

Slažem se da je Kolinda/Elfs Ambasadorica/Travel Lover/Mexico Sun Fan/ You Name It neiscrpan izvor za ruganje s pokrićem. Žena nije ispunila svoja obećanja, nije dorasla svojoj funkciji, ona je živa-Tito nije, putuje više od tebe, ona je u Hrvatskoj- tvoji voljeni u Irskoj, njena boja kose ispadne lijepo plava- tvoja kukuruz žuta, fakat je imaš razloga hejtat. Al šta ti je jadan Leo skrivio? Ništa! Jel bi takvu sprdnju napravio da se radi o turneji LGBTIQ zajednice, osobi srpske nacionalnosti, azilantu? Ili bi kao prava slobodoumna osoba podržao tu manifestaciju kao slavljenje tolerancije i uvažavanja prava izbora. Vjerojatno bi. Bravo za tebe.

Uglavnom, na hodočašće ni polaganje ruku nisam išla, nisam imala vremena. Isto kao sto nekad nemam vremena otić na misu, jer naprosto nemam toliko sati u danu. Trudim se činiti dobro, pomognem kada mogu, zlo ne radim, barem ne namjerno. Mislim da je to sasvim dovoljno da u današnjem svijetu činim razliku, bez obzira što sam kampanjska misašica. Ne mislim da sam zbog toga manja kršćanka. Čak sam kroz svoje sazrijevanje prošla razne faze vjerovanja i nevjerovanja. Srećom, odrasla sam u obitelji u kojoj me starci nisu ni sa što tjerali pa tako ni na nedjeljnju misu. Dapače, majka je moju budističku fazu u srednjoj školi smatrala zdravom i prirodnom, kao i onu agnostičku. Ali ni u jednoj o njih nisam svoj izbor smatrala jedinim ispravnim, a tuđe glupim ili dobrim materijalom za izrugivanje. Štoviše, bolilo me briga za tuđe izbore, jer je mene moj ispunjavao.

Druga šaka u oko bio je post nezadovoljnog kupca koji poziva na bojkot jednog trgovačkog lanca koji je s ambalaže nekog proizvoda uklonio znakove križa.

Moja prva pomisao je bila ‘Ženo, oni imaju predobre jeftine grickalice, ono, ne odričem ih se dok sam god beskarakterna ugljikohidratna ovisnica. Znači do preko zauvijek.’ Nakon 10 min maštanja o čipsu s okusom vrhnja i luka (drugi tjedan zdrave hrane), palo mi je na pamet da sam propustila neku veliku križarsku aferu. O čemu uopće ona priča. Ne sjećam se nikakvih križeva tamo, iako police s čokoladom imaju taj rajski efekt. Onda sam si pomislila pa možda se žena zabunila, netko joj prodao foru, možda je jednostavno malo pobrkala lončiče.

I ne bila lijena, odem ja baciti oko na 1838930 komentara ne bi li vidjela koji ću to proizvod možda kupiti u novom ruhu. Kad ono tamo, tamo svega. Od klasičnog nikad završenog društvenog istraživanja koje pokušava saznati gdje je čiji djed bio 91, preko ekstremne desnice koja ima egzorcista na speed dialu do kvazi ljevičara koji su se jedva dočekali tegati svoje wannabe kvazi ljevičarske prijatelje i grohotom se cyber smijati ‘primitivnim vjernicima’. Prvo, mama ti je primitivna jer te nije naučila da trebaš gledati svoja posla i ne izrugivati se nečijem izboru koji se tebe ne tiče. Drugo, ono što vidiš u ogledalu je primitivno. Džaba ti lajkanje manjina, sudjelovanje u prosvjedima, džaba ti svaki od 100 preuzetih obrazaca promoviranja tolerancije i ljudskih prava, ako nemaš iskonsko poštovanje prema drugom ljudskom biću.

Džaba ti sve, ako životinjski jedva dočekaš da namirišeš krv pa da uživaš u pljuvanju nečije vjere, nečijeg izbora koji tebi ne čini ništa nažao. Ti takav nisi širokogrudni vladar dubokoumnog kraljevstva u lanenoj košulji, ti si jedan običan fejk. Ti si one tenisice s placa na kojima piše Hike umjesto Nike. Fejk. One od kojih dobiš čukljeve! Nakon njih ti treba ortopedsko pomagalo i krema protiv gljivica, jer ti deformiraju kosti i jer ti koža ne može disat u njima. Fejk si i gljivica si, dokle god ne poštuješ tuđe! Ali sve tuđe, ne samo ono što pomno probereš kako bi si osigurao mjesto u društvenom kalupu koji si odabrao. Ne moraš vjerovat u Kraljevstvo nebesko, vjeruj u šta god hoćeš. Stavi si slobodno krunu svog dubokoumnog kraljevstva na glavu, ali je nemoj zaboraviti staviti i svima oko sebe.

Ljubomora nije znak ljubavi, nego ozbiljan alarm da nešto ne štima

‘Luuda sam od ljubomooore pam pam pam pam’, pjevala je nekoć Vesna Pisarović. Kako ja nju volim, baš ću pitat Google gdje je nestala. To je bilo tako dobro vrijeme kada su frizeri tek shvatili da postoje i tanki plavi pramenovi, a špic papak je došao u modu na velika vrata. Korak dalje od Vesne koja je pošteno priznala da je ljubomorna, išao je nepoznati autor izjave koju sam prije par dana procitala na Fejsu: ‘Ako nema ljubomore, nema ni ljubavi’. Paaa dosta pogrešno, anonimni autore, al za ovu prigodu te možemo nazvati Glupko Glupić jer ti paše uz oči i otvara te u struku. Uglavnom, jedno je kad Vesna pjeva, kad tipkaš na Fejsu, kad frendica ima ljubomornu frendicu, a drugo je kad imaš (ljubavnog) posla s nekim tko je fakat lud od ljubomore.

Pritom ne mislim na onu malu bezazlenu ljubomoru koju smo svi nekad osjetili kao npr. kada te dečko ne obavijesti da ide van u noćni klub sa 10 prijateljica obučenih u kožne kombinezone, a ti slučajno saznaš da je u VIP separeu sa takvom svitom. Pa naravno da ćeš na to kao svaka normalna i spontana osoba srušit mobilnu mrežu prijetećim pozivima i porukama, padat će ti na pamet i uništavanje imovine, ugrožavanje bliže i dalje rodbine, trajni prekid odnosa s bilo kojom osobom muškog roda i sl. To je ok, ne pričam sad o tome. Ti nisi bolesno ljubomorna, ti si samo isprovocirani slatki psihić.

Opasna ljubomora nešto je puno ozbiljnije i manje fora od toga. Been there, done that. Tu se ne radi o slatkim psihićima koji brzinom munje tipkaju ‘kako da ja sad tebi više išta vjerujem’ poruke na whatsappu, nego o vještim manipulatorima koji ti sustavno ispiru mozak: stvaraju pećinarske okvire, usađuju strahove, udaljavaju od društva, ruše samopouzdanje i istovremeno bez pol’ beda žive dvostruke živote. Ako ti bilo što od ovog odzvanja, sorry, ali tu ti nešto fakat ne štima.

Pa krenimo redom: ljubomorni frajer, nazovimo ga Ljubo Psihić od milja prema njegovoj anamnezi, vjerojatno te upoznao u izlasku. Bila si dotjerana, možda si popila koju cugu više ili si možda bila i u trenirci na spontanoj kavi s frendicom, nebitno, ali u tom trenutku kada vas je sudbina spojila bila si svoja i on te takvu prihvatio. Ali kako se klupko odmotavalo, Ljubo je sve više otkrivao stav da si ti kao žena na ovome svijetu isključivo zbog svoje uloge reproduktivne dojilje. On i njegovi kolege iz loze Psihića, često koriste kriterije poput ‘odrekla se karijere/oprostila je preljub/dobro kuha/ošišala se na kratko nakon poroda’ da nekoga proglase Pravom Ženom. Pa tako svi tvoji snovi i ambicije padaju u drugi plan, ne zato što nisu ostvarivi, jer je itekako moguće imati posao i funkcionalnu obitelj, nego naprosto zato što si žena- zatočena njegovim pećinarskim stavovima.

Nadalje, Ljubo koristi komunističku metodu samopromocije, ma kakav PR novog doba, kakve agencije. On, on i samo on. Otisni njegovu sliku na majici. On je najbolji, on je najljepši, njega svi žele, on je najzabavniji. Isprintaj njegov poster. Pjesnik u duši, košarkaš u tijelu. Stavi ga odmah na pozadinu mobitela. Jesam li spomenula da je on i najinteligentniji i da sve njegove bivše žele ponovno biti s njim. I to ti suptilno servira svaki dan, malo po malo da ti se ureže. Istovremeno, tebi ne dijeli komplimenete, jer šta će tebi samopouzdanje? Budi u strahu da ga ne izgubiš, nećeš takvog više nikada naći. Pa da naravno, takvog sigurno ne, hvala Bogu! Da sad moram birati između takvog i Karmelićanskog samostana, izbor bi bio vrlo jasan: Jesus, here I come!

Osim toga, kako bi učvrstio svoju poziciju Ljubo će te svim silama pokušati odvojiti od društva. Većina ljudi koja je u vezama prorijedi izlaske i divlje subote zamijeni maženjem ispod dekice i to je čak ok u granicama normale, ali Ljubi ni to nije dovoljno. On te želi uvjeriti da su sve tvoje prijateljice ‘drolje’, ako izađeš s njima moraš osjećati grižnju savjesti maltene kao da si doma ostavila gladnu tromjesečnu bebu. Ako ti je prijateljica zgodna nije dobro- na vas će se lijepiti frajeri, ako nije zgodna opet nije dobro jer će se frajeri lijepiti samo na tebe. Za njega bi idealan scenarij tvog života bio: ’Udala se za svog dugogodišnjeg konzervativnog dečka i njezin društveni život sveo se na razmjenjivanje recepata sa svekrvom. Spalila je sve kratke haljine i sada nosi isključivo skafander, bez obzira na godišnje doba. Posljednji put je u izlasku viđena prije zaruka.’

Naposljetku, sva pravila, ograničenja i cenzure vrijede samo za tebe, nikako dvosmjerno. Ljubo se druži s kim hoće, oblači što hoće, a vrlo često i ljubi koga god hoće. Pa je tako i mene svojevremeno jedan Ljubo prevario i to sa curom koja je lijepa bez šminke. Ona je ‘sapun i voda’ lijepa. Ne depilira brkove. I dalje je lijepa. Odobrava plavo sjenilo u posebnim prilikama. I dalje je lijepa. To bi u svakom normalnom scenariju bila trauma, ali meni je došlo kao naručeno, jer sam napokon shvatila s kim ima posla i makla se preko noći na zauvijek.

Kada konačno shvatiš da je tvoj Ljubi Bubi Šubi jedan običan Ljubo Psihić, nemoj molim te, al evo fakat molim te, krenut opravdavat njegove postupke. Ma eto on je jadan takav jer me voli/ boji se da me ne izgubi/ imao je problema u djetinjstvu/mama ga nije voljela/ neka druga kme kme dijagnoza. Ma šta te boli briga! Ti nisi tu da budeš Freud ni Crveni Križ, nego da brineš o sebi i budeš voljena zbog onoga što jesi, kako jesi, bez cenzure i bez toksičnih emocija. I da dišeš, punim plućima u ritmu u kojem hoćeš!

Ako uspješno manipuliraš ti nisi sposobna osoba, ti si osoba šu**k!

Živcira me puno toga: plaćanje računa, glad u svijetu, menga ljeti, gospodarski kriminal, dokazivanje internet stranici da nisam robot, urasle dlake, ima toga.. ali najviše od svega, živciraju me umjetni karakteri. Pritom ne mislim na neku uljepšanu verziju sebe koju se, ruku na srce, svi trudimo prikazati, nego kad si baš trulež od žene, a želiš se prikazati kao mirišljava dobrotvorna tratinčica.

Trulež od žene nanjuši krv, naoštri kandže, doda prstohvat otrova, zakuha, pregazi pa poslije dođe mrtvo hladno ‘Hej draga, kako si mi. Cmoook.’ Evo odgovorit ću ti, samo da izvadim ovaj set noževa + gratis blender koji si mi zabila u leđa. To je ona koja misli da je dobra osoba ako bakici koja prosi da 5 kuna i stavi sliku Isusa na Instagram #believe. Ok, lijepo je to draga, ali ako onda kada nitko ne gleda siješ otrovno sjeme integralnog zla, ti nisi dobra osoba, ti si osoba šupak.

Nažalost, puno puta u životu susrela sam se sa šupkovnim osobama i razvila sam poseban njuh i intoleranciju na takve. Doduše, njihove vještine konstantno se razvijaju i koliko god puta se opekla, nekako ti se uvijek uspiju uvuć u život, zaobići tvoje senzore i umiliti se poviše onog tvog unutarnjeg glasa koji ti govori da im ne smiješ vjerovati. Nedavno mi je opet jedna takva došla u svom prirodnom smradu, i ne bila lijena, sastavim si ja šalabahter.

5 kriterija za prepoznavanje šupkovnih osoba:

1. Koristi sladunjave riječi i trudi se prikazati kao osoba puna ljubavi. Primjer: Osoba šupak obraća ti se umilicama poput draga, srce, ljubice, mila, a hard core verzije idu i na sestro. Pa tako imaju sestara više od romske obitelji, sa svima su bliske, uvijek spremne pomoći, dati što god treba. Iskrene, požrtvove prijateljice, pravi oslonac. Realnost: Ako ti je ikada u životu pružila utočište, to je samo da ti ga u budućnosti duplo naplati. Nije te utješila, nego zadužila. Iako, u većini slučajeva kad ih trebaš, neće ih ni biti tu. Uvijek nešto iskrsne, baš kada ti je gusto. Umro od susjedine tetke hrčak, upalila se ovojnica slijepog crijeva, crklo auto, kaj god, osim remećenja njihovog komoda, jer na kraju su si one ipak na prvom mjestu.

2. Prikrivenim porukama stvara ti osjećaj manje vrijednosti. Primjer: ti si na dijeti, a osoba šupak izgovara rečenice poput ‘Smršavila sam, ali onak ful slučajno!!! Znaš, ja ti jedem pizzu s majonezom u pol 2 ujutro, al ono ne prima mi se, fakat mi se ne prima.’ Realnost: Unajmila je osobnog trenera, nutricionista i doma kirurški precizno reže listove salate kako slučajno ne bi prešla planirani dnevni kalorijski unos. Samo za rođendane i blagdane priušti si veliku porciju dehidrirane pročišćene soje, a za desert potajno mašta da na čokoladnom jednorogu juri dolinama šljokičastih muffina.

4. Moj tata je jači od tvog tate. Ne moj tata je jači od tvog. Primjer: Osoba šupak ima jako izražen natjecateljski duh, uvijek mora biti prva, najpametnija, najljepša. Ona je ta kojoj se trebaš obratiti kada nešto ne znaš, kada nešto trebaš riješiti, kada čovjek leti na Mars, kada ne znaš koliko šećera ide u kolač, kada trebaš voditi psa veterinaru, kada ti je potreban psihijatar. Ona sve zna. Ona je multipraktik. Karijeristica, domaćica, astronaut, emancipirana, političarka, tradicionalna. You name it! Realnost: Niti jedan od navedenih instant karaktera nije tu da tebi olakša život, niti dokaže ljubav i prijateljstvo nego da, ovisno o prigodi, osobu šupak smjesti na pijedestal.

4. Njihov izbor uvijek pobijedi. Primjer: Znaš ono kad jednostavno dobiju što žele i kada se nađeš u situaciji da napraviš nešto, ali da i sama ne znaš zašto. Od najbanalnijih stvari poput biranja birca u kojem ćete popiti kavu. Ona će predložiti da idete baš tamo jer eto, konobar te gleda stalno pa ona ide zbog tebe. Da se ti bolje osjećaš, iako je konobar slijep i nije ti tamo dobra kava i ima milijun boljih mjesta na kojima se možete naći. Realnost: Tamo joj se ide jer joj je blizu posla/kuće/vulkanizera gdje servisira gume za svoju vještičju kočiju. Njoj tako više odgovara i baš je briga kako se tebi to uklapa u koordinate i planove.

5. Uvijek oko sebe okupljaju slabije osobe koje nesigurno koračaju kroz život. Primjer: One su kao sigurna kuća, svi nezbrinuti su dobrodošli! Imaju puno (ne) prijatelja s potresnim životnim pričama kojima su spremne nesebično spasiti svijet. Realnost: Okružuju se uplašenim glinamol ljudima koje je lakše oblikovati po potrebi. Stvaraju svoju malu vojsku sljedbenika koji im daju osjećaj moći i koje će kasnije delegirati za što god im bude odgovaralo.

I jedna bitna napomena za kraj! Osobi šupak pristupaj sa sigurne udaljenosti, jer to što ona može smisliti ti ne možeš probaviti i u takvim ratovima uvijek gubiš. Za to nemaš želudac, jer si normalna osoba. Jer imaš poštovanja prema drugima, jer imaš muda boriti se na ovim svemirima na puno ljepše načine od ispiranja mozga i zabijanja blendera u leđa. O da, potrebno je puno više hrabrosti za to. Ti si heroj novog doba, ponosi se sobom.

I jedna bitna napomena šupkovnim osobama: Ne. Dakle ne, niste puno pametnije od ostalih, niste super sposobna bića ako uspješno manipulirate drugim ljudima, samo ste osobe šupak.  Bez kičme, bez muda, bez skrupula ili kako bi moj frend s fejsa Charles Bukowski/Ivo Andrić/Meša Selimović/Nemrem Se Sjetit rekao ‘Lako je tuđim lulekom po koprivi mlatit’.

Parada pijanstva i kiča i loših kolača

Postoje sretni vikendi i postoje oni kada moraš ići na svadbu na koju ti se ne ide. I to srednji vikend u mjesecu, znači dovoljno daleko od prošle plaće i nedovoljno blizu nove plaće. Kada ideš nekome koga voliš, ni to ni bilo što drugo nije problem. Ideš fakat ono iz gušta! Pa tko bi mrzio svadbe! Jedeš i piješ od 3 popodne do 6 ujutro. Sasvim dovoljno da taj dan imaš odgovor na pitanja: Zašto smo na ovom svijetu? Ima li život smisla? Tko sam ja?

Problem nastaje kada ideš nekom tko radi svadbu isključivo da zaradi, jer eto ona si je isplanirala da će nakon svadbe kupiti Luj Vitonku, Šanelicu i neograničenu količinu špic štikli, a on da će napucati auto, zatvoriti kredit i napraviti kvalitetnu reprizu momačke.

Svadba počinje okupljanjem gostiju u nekom lokalnom kafiću, poslužene su 32 šnite parizera i pašteta od tunjevine upitnog roka trajanja, al dobro ako inzistirate nazvat ćemo to ‘catering’. Probuše ti haljinu/ košulju reverom konvencionalnog dezena- crven, bijeli, plavi. Revere obično stavlja najatraktivnija sestrična iz mladenkine loze. Znam da se kaže ‘bolje da umre selo nego običaj’, al ovaj put bi rađe da je umro običaj nego moja haljina. Njegovi prijatelji su već pijani, ali dovoljno razumni da nikom ne izleti neki prljavi detalj s momačke.

Svi zajedno idu prema crkvi, al rijetko tko u nju uđe. Umjesto toga gledaju gdje je najbliža birtija da nastave sa zagrijavanjem. Nakon svečanog izlaska mladenaca iz crkve i posipanja rižom (u skupljoj varijanti laticama ruža) mjesto radnje se premješta u salu koja interijerom podsjeća na dvorane u kojima su se održavali sastanci komunističkog centralnog komiteta+pozornica+par mašni i cvjetnih aranžmana na stolovima. Zvali su sve žive i nežive, čak i one tete s kojima su se starci posvađali zbog raspodjele zemlje, one s kojima su išli u srednju i od maturalca se nisu čuli, ekipu s tramvajske stanice, par ljudi iz reda u supermarketu, ne znaju im ime, al nema veze. Računica trošak-broj ljudi- prihod im je išla u korist.

Na takvim svadbama redovito već oko 21h nestane žestokog pića i ekipa je prisiljena piti kiseliš koji se predstavlja kao vino, ali u duši je aceton i osudi nedjelju na neviđenu glavobolju. To ti je sigurno, tu ti ni morfij neće pomoći. Povraćat ćeš izvanzemaljce, preispitivat svoj slab karakter i zazivati Boga ‘molim Te da mi bude bolje, neću više nikad’. Đaba ti.

Kolače da i ne spominjem. Oblici i i boje variraju, ali svi su istog okusa. Margarina ko u prići, šećera u izobilju. I to je manje više to od sastojaka, kao i u torti- instant dijabetes, karijes i celulit zagarantirani!

Nakon torte, na redu je darivanje mladenaca. Mladoj se već lagano razmazala šminka od poljubaca rodbine, sretno ti zahvaljuje, stavlja kovertu u kutiju i misli si ‘jedva čekam da svi odete’. On sav sretan, razmišlja o novim felgama i kvalitetnijim striptizetama. Tu još dobiješ i njihovu sliku, kao ‘zahvalnicu’. Ako mi želite zahvaliti, stavite me u vremenski stroj da ne dođem tu gdje jesam, na vašu svadbu!

Nakon podjele poklona, većina starijih jedvadočekano ode. Djeca su zaspala na spojenim stolica ili na majkama koje ljubomorno gledaju muževe kako se pijani zabavljaju i misle si ‘a mogla sam birat’. Najpijanija iz mladenkinog društva penje se na pozornicu i uzima mikrofon. Svi s nestrpljenjem očekuju što će otpjevati i na sveopće iznenađenje bira Severinine ‘Prijateljice’. Ostale neudate u uskim haljinama sinkronizirano plaču i povremeno diskretno provjere umjetne trepavice kako se ne bi odlijepile. Na stih ‘gdje su naši snovi ostali’ one udate ostavljaju djecu da spavaju i trče ostatku ekipe u ortopedskim šlapama u koje su se presvukle, jer više ne trpe štikle.

Među njima se redovito nađe i neka koja je fulala prigodu i došla odjevena kao kuma u TLC showu ‘Moje veliko romsko vjenčanje’. Odmah da kažem, nemam ništa protiv Roma, njihove divne glazbe niti proricanja budućnosti za 10 kn na Cvjetnom trgu (da zanima me, kaj sad), ali imam protiv toga da se netko pojavi u sali u šljokičasto pernatoj haljini. Da bude hibrid disko kugle i noja. Disko Gnoj u dugoj haljini, onoj koja za sobom šlepa polja šljokica koje ispadaju i lete po zraku u ritmu Sevinih hitova, ljudima upadaju u oči i stvaraju efekt duplog pijanstva. I kao da to nije dovoljno, još kapke premaže s 3 sloja šljokičasto zlatne mase. Ženo, manje je više! Dobit ćeš konjuktivitis, a ja epileptični napadaj od tog silnog presijavanja dok te gledam.

Bend diskretno izgurava pijanu frendicu i započinje pjevati svoju verziju Despacita. Šljokičasta odlučuje probuditi latino lavicu u sebi i kreće njihati bokovima u petoj brzini. Gotovo, vid mi se muti, bježim iz sale, preskačem tete koje pakiraju ostatke kolača (baš čudno da ih je ostalo) u plastične posude, kradem taxy preko reda, skidam štikle koje su me stisle kao špaga kulenovu seku i mislim se o puno moralnijim načinima da netko zaradi.

Opljačkajte banku, otuđite imetak zlim poduzetnicima, prodajte zlato koje mama čuva za crne dane, prodajte bubreg ili odaberite bilo koji drugi prihvatljiviji način zarade od pravljenja svadbe u kojoj vam nije primarni cilj da fakat proslavite to što se volite. Ručno iscjedite limunadu, napravite vjenčanje u trenirkama na livadi. Ne mora biti Instagram hipsterski fotogenično, ne mora biti ni glamurozno ni skupo, ali mora biti ono čemu služi- veselju u krugu dragih ljudi. Valjda nešto više vrijedi od, kako Đole kaže, parade pijanstva i kiča. Ma budi na nuli, budi i u debelom plusu, super ako ti se tako poklopi, ali ne zlostavljaj ljude kiselom energijom, kiselim vinom i kiselim hitovima. Daj nešto normalno, veselo i ljudski. Uzimaš, do kraja života!

#danasmajkoženišsvogasina

Godišnji odmor i šefovi koji ne znaju što to znači

Stvar je vrlo jednostavna. Plastične stvari rade se od plastike. Staklene stvari od stakla. Godišnji odmor od odmora. Vođeni tom, zdravom logikom, ljudi obično iskoriste tjedan, dva ili sretnici tri tjedna ljetnog godišnjeg da se odmore. U našem slučaju, to je bilo nakon Velike Gospe (znam, to je znak da starim), jer želim mir, da nema gužve i da mi se poviše tjemena ne nalaze zadebljane pete 20 članova morske Kelly Family na jednom ručniku. To ne želim. Niti želim čekati sat vremena u restoranu da bi pojela ‘Jadranske lignje’ koje su vidjele Jadran samo iz aviona kad su letjele iz Patagonije.

Destinacija je odabrana, apartman bukiran, koferi spakirani. Plan je bio da krenemo u 6 sati ujutro, ali moja suputnica je trebala još samo odgovoriti na par mailova. Pa još samo par, pa još samo jedan dopis i tako je prošlo cijelo jutro. Napokon krenuli oko 12 sati, taman po najvećoj gužvi. Kolona dužine 10 km ispred tunela Sv. Rok. Naravno, neki idjot je napravio sudar jer ne vidi uopće što se dešava oko njega od svih spužvi, ležaljki, hrane, dušeka i ostalih stvari koje je natrpao. Mislim da je njegov auto jedino mjesto gdje ima manje mjesta od mog kofera.

Nakon 888 sati vožnje, 2 vrećice chipsa i čokoladnog korneta, napokon smo stigle na plažu. Mislim se ok, sada počinje odmor, neće me više ništa naživcirati. Mažem na sebe kancerogeno ulje za sunčanje, indeks UV zračenja nikad veći. Dermatolozi su redoviti gosti na Dnevniku i apeliraju na građane, svi su se sklonili od sunca. Osim nas dvije. Da se dijeli nagrada za najgluplje ponašanje turista – Zlatna Japanka Sezone, ja bih je sigurno osvojila. Čak i u uskoj konkurenciji sa skupinom 10 čeških turista koji su otišli planinariti na Biokovo u sandalama, bez vode. Al’ nema veze, samo tjedan dana smo na moru. Treba to iskoristit. Budi glupa, al crna. Nema veze!

Tijelo je nauljeno, fotka s velikim šeširima objavljena na Instagramu, hladna mineralna u ruci žubori između 4 kocke leda i 2 šnite limuna. Nema ni Slovenaca, ni Talijana, ni onih drugih jezika koje nitko ne zna raspoznati, ali nazovimo ih skandinavski. Nitko se ne dere. U miru čitam knjigu, u pauzama se odem bućnut i razmišljam o nerazmišljanju.

Udžbenička ljetna idila.  Šum valova….zen. Mislim se: ovo je Život! Kad najednom- histeričan glasni zvuk DR DRN!!! Njezin službeni mobitel. Ništa, pravimo se blesave. Kad opet nakon minute druga poruka DR DRN!! Ništa, vidim ja ona nervozna, pokušavam iskulirat, nastavljamo se sunčat. Kad evo ti ga opet DR DRN!!!

Gotovo, idila je narušena, poslovni PTSP aktivan. Ali dobro, našalim se i pustim da pročita naglas  prvu poruku svog šefa: ‘Neću te zvati da ti ne smetam, bi li samo mogla…’. Slušam i paralelno ga zamišljam kako pliva s morskim psima. Što je i normalno. Ono što nije normalno- da misli da ne smeta svojom porukom! To što bi pozivom troduplo više smetao, ne znači da ovako ne smeta. Smeta nam i što treća frendica iz Zagreba šalje poruke u grupu da je boli menga i da je sniženje u Zari. Gle, jedino što ne bi smetalo je da Tom Hardy pošalje poruku ‘Oprezno, high UV rays danas. Love and kisses from me.’ Ostalo sve smeta, jer sam na godišnjem odmoru. Isto kao i ona, koja panično hvata Wi-Fi ne bi li se vratila poslu, umjesto da promatra zgodne frajere/ mašta da ima ljepša stopala/ uhodi bivšeg na fejsu/ čisti na mobu ulje s kamere/ bilo koja druga opuštajuća ljetna aktivnost.

Ljudima treba odmor. Ne zato što nisu predani i ambiciozni radnici, nego zato što biću koje provodi i po 10h dnevno na poslu treba pauza da se regenerira. Ne znam točno u kojem trenutku je postalo normalno da netko radi dok je na godišnjem odmoru, ne bi li postao zaposlenik mjeseca, ali to nije u redu. Isto kao što nije u redu da mislimo da to moramo trpjet. ‘Šuti, trpi, loše je stanje, budi sretan što imaš posao’. Pa zato nam je i loše, jer su se tupi naoštrili i okolo dirigiraju.

Da se vratim na ono ‘ako bi mogla samo’. Na godišnjem nema ‘samo’. To je isto kao da se osoba radnik pojavi pijana na poslu i kaže ‘samo sam malo dekoncentrirana.’ To se ne radi i gotovo. Ne radi se kako god ti (zločesti poslodavče) to oblikovao u rečenicu ili sebi objasnio. Pogotovo ne za stvari koje nisu hitne, bitne ni od presudne važnosti za poslovanje firme. O takvima sada ne pišem.

Čuj ‘samo’, evo odmah se naživciram. Super mu je logika. Kao i kod onih koji kažu :’Lijep je kolač, nije sladak’. Evo, takvi se mogu družit. Očito imaju jednako malo duše, isti smisao za humor i nerealnost. Al’ to je njihov problem. Ti ne trebaš jesti takve kolače, niti biti vezana s mobitelom kao sijamskiiiii blizanci. To ostavi rodiljama i Magazinu, a sebi ostavi godišnji odmor i onu tipku kojom staviš sve zvukove na nečujno ili još bolje- onu kojom gasiš mobitel. Da, onu koju si zadnji put koristila da ga uključiš kada si ga tek dobila. Neće svijet propasti ako ne pročitaš poruku/mail odmah baš sad odmah ili malo prije odmah. Prvo se prisjeti kako je uživati.

#zaslužiosi

Jedan za Hrabre

Svaki početak je težak! I ja ću biti teška jer dok ovo pišem jedem Nutellu za desert nakon Linolade. Ne na čajnu zličicu, ne na žlicu za juhu, nego na ono izmedu šeflje i onih za salatu-onaj retardirani rođak obične žlice. Ono što nikad ne bi kupila (čak ni kada prvi put ideš u Ikeu i kupiš 6 nepotrebnih stvari i 10 različitih vrsta mirisnih svjećica), ali se nekako nađe u rentanom stanu u kojem nedostaju osnovne stvari.

Niz obraze mi idu histerične suze i sudaraju se stalagmitima skorene viseće Linolade dok kroz jecaje pitam samu sebe ‘što je meni ovo trebalo’. Prije nekoliko mjeseci dana dala sam otkaz u firmi u kojoj se više nisam dobro osjećala, gdje sam svakim danom sve više propadala, gdje sam postala jedna od onih osoba koje stavljaju statuse ‘Jeeeej petak’ i onda za par dana postaju ‘Neee, opet ponedjeljak!’, a u međuvremenu nemaju nikakvu aktivnost, ni cyber ni svjetovnu, jer je jednostavno taj njihov šugavi posao isisao svaki atom snage i živosti iz njih.

Da tako mi je bilo. I reko idem ja malo biti hrabra, living od the edge, pogledala Jerry Magguiree (onu scenu) 3-4 puta, zasukala rukave i dala otkaz! I nakon, nećeš vjerovat, samo 3 propala razgovora primi me jako dobra firma za koju sam se prijavila jer se tražila ‘sposobna osoba bez iskustva’. Pa ja sam vaš čovjek!

Jaooo kako sam bitna, jedva čekam ponedjeljak. Vikend je prošao u kupovanju ozbiljne odjeće za odrasle, psihofizičke pripreme, dupla minutaža maske na glavi, lakiranje noktiju u diskretnu boju i čupanje 3 kozje dlake na bradi svježe steriliziranom pincetom koja je provela tjedan dana iza perilice rublja. Spremna sam za prvi dan! Puna elana, snage, ideja!

Kad eto ti ga na- prvi zadatak-  istraži tržište i napravi tablicu u Excelu pa je upari sa prošlim istraživanjem i izvuci one ostale isfiltrirane datoteke na Cloudu!?! Super ovo prvo, al jel ovo drugo on upravo izgovorilo Excel? One socijalističke tablice? Uparivanje? Gotovo! Hladan znoj me oblijeva, obrve se rastapaju, zjenice se šire, puls se ubrzava i stvara se velika mokra mrlja ispod ruke na sintetičkoj HM košulji sa sniženja. Isusa ti Boga, pa jel on fakat povjerovao kad sam ja u CV-u napisala ‘napredno znanje Microsoft Officea’!? To je kao kad dečku kažeš da ne voliš skupe poklone ili tati da nisi potrošila novce od životne ušteđevine još u mladosti u Beogradu. To ljudi govore, ali nije istina!

Evo, mislim se, to je početak mog kraja. Lagano se vraćam na svoje radno mjesto. Ovi svi oko mene neki iskusni profići, gleda me jedan valjda skužio da sam u zoni sumraka i dobaci ‘ma sam to kroz filtere riješi’. Ma kakve mrtve filtere? Zašto ih ne vidim odmah s desne strane? Imaju li tu filteri? Ubrzana snimka mog malog nebitnog života mi prolazi kroz oči. Zašto me nisu na faksu naučili gdje su filteri u Excelu?!! Lako je tebi frajeru prosut filtere- na FERU su već naručili tvoju brončanu bistu i vjerojatno ti je pradjed sudjelovao u kreiranju Excela. Sorry, programiranju Excela. Kreiraju se samo krpice koje kupujemo mi glupe nerazumljivačice Excela i funkcija njegovih podfunkcijskih funkcionalnih kodova.

Srećom, taman se nešto oteglo s drugim tehničkim stvarima i došlo 17h. Bježi kuda te noge nose najbržim putem kući plakat. Al ne tramvajem, mogla bi uskoro opet biti bez posla pa štedi na karti…, a i eto sramota je plakati u tramaju. Mogla si ono jednom u pijanstvu na Balaševićeve pjesme u 12ici. Al dobro, nemoj opet.

Došla kući, došla do kraja tegle. Nemam više što grabiti, već ornamente na staklu napravila pokušavajući izvući zadnji nulajedan gram instant celulita. I mislim se, ajde kad si se sad tu tako napregla pa odi i iskopaj malo po tom Excelu. I nađem ja tako svog novog najboljeg prijatelja- Freda i njegovu listu videa ‘Excel for the beginners’. Pogledam prvi video, reko OK ovo čak i znam. Pogledam drugi pa ajde znam i ovo. Pogledam treći- nije strašno, četvrti- postaje zanimljivo, peti- nabrijavam se i paralelno radim svoju personaliziranu tablicu.. šesti- ovo je fakat zakon… I znaš što, nakon 2 sata buljenja u komp i čeprkanja, dobila sam ne običnu tablicu, nego nešto tako predivno i funkcionalno. Ono… da je moja tablica osoba bila bi Isus. Vraća vjeru i radi čuda!

I znaš što, fakat možeš sve što zamisliš, ako i ne možeš odmah nije bed. Bed je ako kopaš samo po teglici, a ne tražiš Freda, bed je ako ne ispiškiš krv dok ne dobiješ nešto što želiš. Na kraju krajeva, nije nitko pametniji of tebe. Možda tamo negdje postoje ljudi za koje misliš da su vanzemaljske inteligencije i sposobnosti, gledaš ih sa strahopoštovanjem i divljenjem, ali oni imaju samo malo više iskustva od tebe. Ili malo vise sreće. Ili oboje. Možda nikad i nećeš biti na njihovom mjestu, al nije ni bitno- zacrtaj svoje mjesto i svoj način. Isplati se fakat, vjeruj mi!

#zahrabre

Pravi ljudi na krivom mjestu

Neke ljude fakat voliš i nije ti žao provesti cijeli dan s njima dok im objašnjavaš koliko su glupi. Evo takav ljud je moja frendica koja trenutno ne shvaća da nema načina da promjeni svog fatalnog frajera u nešto što ona želi i da u njihovoj krnjoj vezi bez veze nije problem to što se ‘počela emotivno otvarati’. Ona jadna, evo danima, konvencionalno boluje slušajući cajke, ne jedući ništa, jer eto ona je ta koja nije uspjela nekog opakog frajera pripitomiti. Ona je kriva što ona njega nije promjenila, slomila. Ma čekaj malo. Šta je on čaša od kristala da ga trebaš lomit? Jesi ti Miroslav Ilić? O čemu pričamo!

Znaš onu staru ne možeš promijeniti nikoga samo sebe. Ako znaš, zaboravi sad to, spremi za poslije i zamisli najgoreg frajera na svijetu, pomnoži sa brojem rozih flaminga na Instagramu i dobit ćeš lika za kojim sam ja patila. Naš odnos je od samog početka bio filmski- on je bio kao neki Don Zbljuvan, a ja sam bila sve samo ne ono što je on preferirao, a to su grudate plavuše (ženske osobe plave kose kojima na tijelu prevladavaju grudi veličine Shrekove šake, nerijetko izrađene mimo zakona prirode u zagrebačkim operacijskim salama). Fora je u tome što kad ti se u pravom životu dogode neke filmske scene nisi netko tko pametuje s druge strane ekrana i vadi prstom komad kokice koji je zapeo između zubiju, nego zapravo povjeruješ u njih. Prepustiš se, uživaš, malo se preispituješ, al’ se ipak opet opustiš… I tu se zajebeš!

On je u početku, po mojim kriterijima, bio prepotentan, nezanimljiv i pomalo autističan. Nikad ga nisam pretjerano doživljavala, sve do jedne prilike kada smo cijelu večer proveli pričajući o svemu i svačemu. Smijali smo se istim forama, nakon 2 sata smo već imali i zajedničke fore, napravili mini pijanu doktorsku disertaciju o međuljudskim odnosima… On je postao tako divan, njegova glava više nije bila velika (a realno frajer ima čudno velik oblik glave, mislim da ga je mama morala u dva dijela rađat), njegova visina odnosno nizina je postala prednost. Nema veze, neću nosit štikle, ionako mu se sviđam prirodna. Hodat ćemo bosi u slow motionu romantičnim krajolicima. On je divan. Ja sam sebi divna. Više mi ništa ne ide na živce, svijet je divno mjesto puno ljubavi.

Malo po malo počeli smo se viđati svaki dan. Večera, pa cuga, pa grljenje pa gledanje u oči kao da igramo ‘ko će prije trepnut. On mi se divi, jer ja sam tako jednostavno… Normalna… ja se njemu divim, jer je tako jednostavno… On. Sretna sam i zaljubljena jer rušimo sve stereotipe i očekivanja okoline.

I tako- ravno mjesec dana, do prve prilike kada me zamjenio za svoje stare navike. Do prilike kada mi je slomio srce toliko da sam počela pravdat njegov idiotizam svojim krivim potezima. Ali sam uskoro secirajući svaku svoju rečenicu i kreirajući scenarij br. 298399 ‘šta bi bilo da sam tad umjesto ovoga rekla ovo’; shvatila da nema krivih poteza, tj. da ne bi trebalo biti poteza uopće.

Ako mi se šalje poruka, ući ću na whatsapp i poslat je. Bez da prethodno angažiram 10 prijateljica da memoriraju njegov broj i špijuniraju kada je zadnji put bio online pa mi jave na Viber. Da on ne vidi da sam ja bila online i gledala kad je on bio online, jer se kao ludo zabavljam pa ne stignem bit online, niti misliti o njegovom možebitnom onlineu. Ok, svi smo mi u početku malo misteriozniji nego nakon godinu dana veze kada te frajer već vidio amazonski nedepiliranu i zna da te mliječni proizvodi napuhuju. Al to su detalji i bolje da ih ne izneseš na prvoj kavi, ali karakter nije detalj i ne bi ga trebala skrivati. Ne bi ga trebala skrivati. Ne bi ga trebala skrivati.

Ako nisi hladna bitch ne možeš to dugoročno glumit, jer jedino što ćeš uspjet slomit su tvoji živci. Ili ako te to ne motivira, razmisli koliko ćeš treninga bezveze odradit, depilacija istrpit, šopinga obavit. Jer maco, za takvog moraš 0-24 biti tip- top. Al ni tada nemaš garanciju, jer na kraju će te uvijek dočekat isto. Ne možeš to izbjeć, ali možeš ostat svoja. Ja sam, na svu sreću ostala. Danas sam mnogo sretna persona, a on i dalje na večere vodi žene koje su toliko glupe da misle da Google ne radi nedjeljom. Pa ti vidi što bi od to dvoje rađe bila.

#donzbljuvan